Moda nije kopiranje trendova, ona je upravo suprotno

Martina Granić svestrano živi nekoliko karijera koje se
stapaju u jednu

Razgovarao: Srđan Sandić

Martina Granić ima nekoliko karijera – koreografkinja je, dizajnerica, izvođačica i docentica na Sveučilištu Vern.
Pokretačica je društvenih platformi na području plesa i izvedbenih umjetnosti: DENF, EKS BAUHAUS, SPQR i TASK. Idejna je autorica i dizajnerica interaktivnog koreografskog i plesnog časopisa i festivala “TASK”, ujedno i edukativnog modela na Akademiji likovnih umjetnosti. Potpisuje koreografiju, dramaturgiju, scenografiju svih svojih predstava.

Kako bi glasila vaša definicija mode?

-Moda nije isprazno kopiranje dominantnih trendova, već upravo suprotno. Moda je parafraza i parodija na sve ono što je u mainstream kulturi dominantno te izražava svojevrsno pružanje otpora formama koje su pojednostavljene kako bi ih razumjele mase. Modna osviještenost je danas uvjetovana dubljim poznavanjem određenog kulturnog područja, bilo da se radi o dubljem poznavanju i praćenju dizajnerskog, modnog, umjetničkog, digitalnog, tehnološkog, muzičkog ili bilo kojeg drugog izričaja. Isprepletena je u nečijoj osobnoj bazi podataka, znanju, širini pogleda i društvenom krugu. Stvaratelji “zajedničkog modnog clouda” ujedno su i autori i publika koja reproducira njihov sadržaj kroz forme kopiranja, praćenja, “repostanja” i slično. Društvene mreže su novim mogućnostima brzog cirkuliranja vizualno-tekstualnog sadržaja promijenile karakter dotoka i protoka informacija.

Biste li se opisali kao pustolov, doslovno, metaforički?

-Iako sam sve suprotno od pustolova, moja biografija govori potpuno suprotno o meni: koreografsko-dizajnerska karijera koja se trenutno transformira u znanstvenu u polju medija i komunikacija… A i puno sam putovala vezano uz ples… S druge strane, jako sam osjetljiva, doslovno na propuh i klimatizaciju. U roku pet minuta dobijem alergiju od sunca i ne podnosim slatko i nezdravu prehranu. Ponekad imam osjećaj da mi se cijeli dan svodi na to kako izbjeći nešto od navedenog te se često osjećam kao Bubble Boy. Ipak, imam nekonvencionalan duh željan transformacija. Kazališno i umjetničko okruženje i solidni institucionalni uvjeti u Hrvatskoj i Europi su mi u tom smislu utažili stalnu želju za promjenom i radu na nečem novom sa zanimljivim kreativcima iz polja plesa, dizajna, glazbe i likovne umjetnosti. Moj društveni život je također bogat i raznolik i ne opirem se slobodi individualnog izričaja, čak i kada me društvene zadatosti pokušavaju ukalupiti.

Na koji način novi komadi H&M Studio kolekcije odgovaraju vama, vašemu karakteru?

-Često bih nakon iscrpljujućih probi “prozujala” H&M-om koji se nalazi u blizini Zagrebačkog plesnog centra u kojem sam puno radila zadnjih 10 godina i nerijetko bih kupila neki garment. H&M kao ulična moda koja daje pojednostavljeni presjek onog suvremenog u modnoj industriji, svakako je baza mojem odijevanju koje onda dopunjujem komadima odjeće drugih brendova. Romantične i ženstvene haljine u intenzivnim bojama su lijepe i podsjećaju me na haljine Marine Serre. Oversized sakoi, kao reminiscencija Margieline mode, su napokon postali mainstream, a korzeti u svim varijantama su odlični. Alexander McQueen je u svojoj novoj kolekciji otišao u tome u dosta zanimljivom smjeru i u ovoj kolekciji vidim taj odraz.

Kako biste opisali svoj stilski izričaj i što on za vas osobno predstavlja? Koliko vam je važan u reprezentaciji sebe, svog rada?

-Za svaku moju predstavu, osim koreografije i teksta kojeg sama pišem i dramaturški i režijski postavljam, dizajnirala sam kostime i scenografiju. Prije premijere, ljudi me ne pitaju o čemu je predstava, nego što sam smislila za scenografiju i kostime? Zlatno-srebreni trikoi u “Botanikama” (2014.) na plesačicama koje kao nimfe izlaze iz biljaka i plešu reprezentativne plesove – balet, gimnastiku, vouging, breakdance – su bili provokacija same discipline suvremenog plesa koja je postala hermetična u vlastitom izričaju, ali su bili i podrška oživljavanju gledanja na žensku ljepotu. Jednako kao i u “High Spirits” predstavi (2018.) koja je za početak prenaglašeno baby roza boje, gdje se umetcima u kostime predimenzioniralo ženske atribute (nokte, kukove, plodnost, trudnoću i sl.). Govorim o vremenu kada su TransGender teme u umjetničkim institucijama, natječajima i radovima bile jako popularne i svakako prebitne, ali ženska tematika se još nije toliko spominjala i bila je u drugom planu. Vizualni sloj je za mene upravo onaj koji progovara o tome shvaća li umjetnik uopće u kojem potencijalu vremena živi. To je kao da Rimac negira postojanje Elona Muska, Billa Gatesa, Jeffa Bezosa… U umjetnosti su “moda + suvremenost + estetika” bitna podloga i nadogradnja.

Osobno se volim jednostavno odijevati, a svu svoju modnu kreativnost sam zadnjih 10 godina utrošila u dizajniranje kostima, scenografija i u konačnici mojih radova, predstava i izložbi. Zadnje četiri godine imam jako duge nalakirane nokte i baletnu punđu. To je moj zaštitni znak.

Koja je po vama poveznica umjetnosti i mode?

-U svim kreativnim izvedbenim industrijama moda čini jedan zavidni udio. Nezaobilazna je. U nju se zadnjih 50 godina najviše ulagalo pa ćemo najnaprednije umjetničke underground koncepte s poznatih svjetskih umjetničkih sveučilišta vrlo brzo naći utkane u visoku modu i još brže oživljene u onoj uličnoj ili svakodnevnoj. Npr. trend velikih torta-like Balenciaga tenisica su započeli umjetnici s umjetničkih akademija tako što su fizički i kiparski dekonstruirali tenisice koje su u to vrijeme imale jako negativnu konotaciju s obzirom na to da im se pripisivalo da ih proizvode potplaćena djeca iz Kine. Upravo su veliki svjetski brendovi ulagali u takve eksperimentalne, studentske i istraživačke radove kako bi se negativna konotacija promijenila u pozitivnu. Predimenzionirane forme tenisica kakve nosimo danas su tako došle preko umjetničkih instalacija u galerijama i muzejima. Možemo zaključiti da je cool umjetnička avangardna scena tenisice vratila u visoku i uličnu modu i potrošnju. To je čisti primjer suodnosa mode i umjetnosti. Ili recimo distopijske vizije Marine Serre i njezinih unitard-trikoa koji u umjetničkom konceptu predstavljaju zamjenu za našu kožu uništenu od radijacije. Danas iste popularne unitarde u javnim nastupima nose Beyonce, Dua Lipa i Kylie Jenner. Današnja modna industrija traži nove načine da opstane, jer se javljaju nove generacije i novi trendovi, kao npr. novi trend na TikToku gdje se prekraja prevelika roba u novu, puno manju. Zatim jako popularan trend kojeg mnogi slijede jest trend reciklaže koji ima dimenziju propitivanja ekologije rada. Ipak, u najnovijoj Pradinoj reviji koja je održana na Instagram storiju, s naknadnim intervjuima mladih arhitekata, modnih dizajnera, filozofa i povjesničara umjetnosti iz cijelog svijeta, gdje se odvio dijalog o budućnosti modne industrije (danas popularna tema), mi zapravo vidimo da su oni opet pružili snažan umjetnički vizualni podražaj. To je upravo ta dimenzija zbog koje će visoka moda opstajati, iako je mnogima ekonomski nepristupačna.

Kako biste opisali svoju radnu/umjetničku poziciju?

-Trenutno sam u procesu transformacije, iz koreografije, umjetnosti i dizajna u znanost, obrazovanje i pisanje. Želim uskoro napraviti pauzu od nekoliko godina i zatim se nekad nastaviti baviti skulpturom i multimedijom, ako ću uopće imati snage baviti se umjetnošću. Osjećam da se želim malo odmaknuti od svega, promisliti o svemu što sam napravila do sad (20-ak javno izvedenih autorskih i grupnih radova različitih formata i izričaja) i vidjeti što novo vrijeme donosi, koje nove oblike umjetničkog djelovanja.

Kako vidite mjesto žene u našem društvu, a kako svoje – intimno? Kojim se pitanjima ponajviše bavite?

-Žene su i dalje u našem društvu u podređenom položaju i u važnim ekonomskim sektorima – umjetnosti, poduzetništvu, politici i bankarstvu i sportu – ali i svim ostalim segmentima privatnog i javnog djelovanja. Naše društvo je i dalje tradicionalno, naročito ruralna područja. Povijesno gledano, žene iz naših krajeva su bile snažne, vrijedne i “spretne u rukama” i nadam se da će to uspjeti prenijeti na svoje potomke. Ipak, estradizacija svih segmenata života i društvenog ponašanja te nametanje krivih vrijednosti kroz medije (npr. estetska kirurgija i standardizacija ljepote) s jedne strane i trenutno javni empowerment (npr. javna podrška žrtvama zlostavljanja) s druge strane, stvaraju lažnu sliku da one zaista jesu ravnopravne i zaštićene. Ali nažalost, one to još uvijek nisu i na tome svi zajedno kao društvo moramo raditi. Osobno bih voljela vjerovati da će se kroz nekoliko godina razina svih oblika tolerancije – rodne, spolne, rasne – svesti na nivo da o tome više niti ne raspravljamo. Intimno su za mene ženska obilježja – nježnost, majčinstvo, razumijevanje, plodnost, transformacija, fluidnost, snaga, jak nagon za snalaženjem i preživljavanjem – žene su kao feniks. Tako se naravno bilo tko može osjećati… ali bilo bi lijepo da je to paleta senzacija koje će postati popularni dio estradnog javnog prostora.

Koja vas umjetnička/životna pitanja u vašemu djelovanju trenutno okupiraju?

-Dugi niz godina sam u radu tematizirala ženu i prirodu u odnosu na digitalnu i popularnu kulturu. U tom smislu, nova predstava CLIMA upravo izražava strahopoštovanje i divljenje prema nadnaravnoj snazi prirode, ali i pokušaj mirenja s činjenicom da ozbiljni klimatski problemi koji nam prijete i globalna politika nedostatna da ih zaustavi, nam uvijeno i podmuklo nudi tehnološke simulakrume prirode. Npr. VR Fitness treninzi, gdje ljudi iz vlastite sobe imaju osjećaj da trče i vježbaju u prirodi. Možemo se zapitati, da li će nam nova era, u kojoj promatramo prirodu na ekranu, za 10 godina biti normalna. Možda će tada priroda već biti transformirana u nešto drugo, nešto uništeno, opustošeno, izmijenjeno, a tehnološki giganti će nas i dalje zavoditi kroz virtualnu kulturu i tehnologiju slikama prirode kakva je nekoć bila, kao neko logično rješenje u slučaju da je jednom više neće biti u sadašnjem obliku.

Kako ste doživjeli 2020. godinu, a kakav odnos gradite prema 2021. u kojoj smo?

-Kao i svima, 2020. godina je bila teška. Na empatijskoj razini gledati što je sve prouzročeno pandemijom, pratiti smjenu Trumpa, rasne i socijalne nemire u Americi, proživjeti potrese i za kraj potpuni krah u Petrinji. Osobno sam u siječnju 2020. imala artroskopsku operaciju kuka u Münchenu, što mi je bila velika trauma. Kad sam se vratila počela su mi predavanja na Sveučilištu Vern gdje radim kako docent predavač. Pet tjedana nakon operacije, ustala sam se iz kreveta i jedva došla do fakulteta bez štaka. U jednom trenutku nisam više mogla izdržati bol i skoro sam pala. Prišli su mi studenti, bili su jako zabrinuti, a meni je bilo jako neugodno. Već sutradan je proglašena karantena i sva predavanja su prebačena on-line. Mene je to iskreno spasilo. Dano mi je vrijeme da se oporavim od te teške operacije i drugih ozljeda koje sam nakupila godinama baveći se plesom. Nakon 4-5 mjeseci sam se oporavila i Zagrebački plesni centar je dozvolio profesionalcima korištenje dvorana. Odmah sam se vratila raditi na predstavi CLIMA i kroz taj proces donekle zacijelila. Želim reći da je meni ovaj vid online života donio nešto pozitivno.

Na kojim projektima radite?

-Trenutno sam završila CLIMU (2021.), solo u mojoj izvedbi. Zajedno s UTOPIOM (2018.), također solom u izvedbi Mirte Polanović mislimo igrati te predstave u kompletu ponovo nekad u lipnju te gostovati u Beogradu i nadamo se Ljubljani. Trenutno radim kao docent predavač na Sveučilištu Vern. Predajem šest kolegija u rasponu od grafičkog, kritičkog i digitalnog dizajna do transmedijske pismenosti i teorije medija gdje sam i asistent odličnoj profesorici i autorici nekoliko knjiga prof.dr.sc. Nadi Rotar Zgrabljić. Također sam upisala doktorski studij i nadam se da ću kroz pet godina napisati i prvu knjigu iz područja estetike u digitalnim medijima i izvedbenim umjetnostima. Estetika kao znanstvena disciplina vuče korijene iz filozofije i povijesti umjetnosti, ali danas je to fluidna disciplina koja obuhvaća nove elemente djelovanja i načina reprodukcije njezinog značenja i praktične primjene. Moj interes je iz polja estetike a s naglaskom na promišljanje “snage estetike danas”, kao sinergijskog jezika komunikacije među supkulturnim sadržajima u svim industrijama zastupljenima vizualnim sadržajima bilo koje vrste.